Građevinski elementi koji očvršćavaju zahvaljujući bakterijama mogli bi da otvore novi pravac u razvoju materijala sa manjom potrošnjom energije. Istraživači Švajcarske federalne visoke tehničke škole u Cirihu (ETH Zurich) razvili su dva postupka kojima se pesak povezuje u čvrstu celinu, uz mogućnost oblikovanja 3D štampom ili robotskim nanošenjem.

Fasadani element napravljen u okviru studije (Foto: Kai-Hsun Yeh / ETH Zurich)
Polazište istraživanja je potraga za alternativom konvencionalnom cementu, čija proizvodnja zahteva veoma visoke temperature i mnogo energije, a istovremeno predstavlja značajan izvor emisija ugljen-dioksida.
Pesak, iako neizostavan sastojak brojnih građevinskih materijala, sam po sebi uglavnom nije pogodan za gradnju. Njegova upotreba mogla bi, međutim, da se proširi ukoliko se zrna trajno povežu.
Upravo tu ulogu ima bakterija Sporosarcina pasteurii. U odgovarajućim uslovima ona se razvija između zrna peska i podstiče nastanak kalcijum-karbonata, jedinjenja koje se prirodno nalazi u krečnjaku, kredi i ljušturama školjki. Tako nastale mineralne veze pretvaraju rastresiti pesak u čvrst materijal.
Biocementacija kao osnova za nove arhitektonske elemente
Povezivanje peska pomoću bakterija, poznato kao biocementacija, već je primenjivano za stabilizaciju zemljišta namenjenog uzgoju biljaka i sanaciju pukotina u betonu.
Tim koji predvodi Karen Antorveza Paez sada istražuje kako taj proces može da posluži za stvaranje samostalnog arhitektonskog materijala, čime se njegova uloga proširuje izvan poboljšanja postojećih materijala.
Prvi razvijeni postupak spaja biocementaciju i 3D štampu. Za njega je pripremljeno posebno "biomastilo", odnosno mešavina vode, peska, živih bakterija i hemijskih dodataka. Zahvaljujući gelastoj konzistenciji, smeša se štampanjem oblikuje u željenu geometriju.

Štampanje u željenom obliku (Foto: ETH Zurich)
Odštampani element potom se tri dana potapa u rastvor uree i kalcijum-hlorida. Tokom ove faze bakterije podstiču stvaranje kristala koji povezuju zrna peska.
Sledi dvodnevno sušenje na sobnoj temperaturi, nakon čega bakterije više nisu aktivne, a dobijeni element postaje čvrst i postojan. Čitav postupak traje do pet dana.
Karen Antorveza Paez ovaj proces poredi sa pečenjem kolača: početna smeša je podatna i osetljiva, a tek naknadnom obradom dobija čvrstinu. U ovom slučaju očvršćavanje omogućavaju bakterije, bez zagrevanja materijala.
Robotsko nanošenje sloj po sloj
Drugi pristup zasniva se na robotskoj ruci koja raspršuje mešavinu peska i bakterija po površini. Materijal se postepeno gradi u slojevima, uz stvaranje kalcijum-karbonata koji ih povezuje.

Nanošenje materijala u slojevima (Foto: Gerhard Bliedung / ETH Zurich)
Iako ovakav način izrade može delovati spor, njegova važna prednost je mogućnost potpune automatizacije. Sistem je neprekidno radio šest meseci, čime je pokazana sposobnost rada bez stalnog ljudskog nadzora.
Dva postupka imaju različite oblasti primene. Dok je 3D štampa pogodnija za izradu arhitektonskih elemenata složene geometrije, robotsko raspršivanje namenjeno je radu na površinama.
Čvrstoća i nusproizvodi ostaju izazov
Pre prelaska na širu primenu potrebno je rešiti nekoliko važnih pitanja. Jedno od njih je amonijum, toksični nusproizvod koji nastaje u rastvoru tokom mineralizacije 3D štampanih elemenata. Istraživači zato moraju da pronađu način njegove neutralizacije pre povećanja obima proizvodnje.
Drugo ograničenje odnosi se na mehanička svojstva. Dobijeni materijal za sada bi mogao da zameni malter kojim se povezuju cigle, ali još ne dostiže čvrstoću betona potrebnu za noseće elemente, poput međuspratnih ploča, stubova i temelja.
Tim ispituje i kako veličina zrna peska utiče na svojstva gotovog materijala. Dosadašnji rezultati ukazuju na potencijal biocementacije, ali je za njenu primenu u stvarnim arhitektonskim projektima potrebno dodatno istraživanje.

























;