Na mestima kao što su studija za snimanje, bioskopi ili koncertne dvorane, zidovi su pokriveni panelima koji minimiziraju odjeke rasipajući zvučne talase. Poznati kao zvučni difuzori, oni imaju tendenciju da budu prilično debeli, a uz to je za njih potrebno mnogo materijala i zauzimaju puno prostora. Zahvaljujući istraživanju koje se trenutno obavlja na North Carolina State University i Nanjing University u Kini, takvi paneli bi uskoro mogli da budu deset puta tanji u odnosu na ove sada.
Najčešći tip zvučnog difuzora koji se koristi je Schroederov difuzor, koji se sastoji od ravnomerno raspoređenih kvadratnih rupa koje su identične u dužini i širini, ali se razlikuju po dubini. Ovo zapravo uzrokuje da se zvučni talasi koji udaraju u panel rasipaju - s druge strane, savršeno ravne, uniformne površine reflektuju zvučne talase kao svetlo ogledalo, stvarajući odjeke.
Slika. Levo je standardni Schroederov difuzor a desno novi ultra tanak Schroederov difuzor (foto: North Carolina State University, preuzeto sa www.newatlas.com)
Da bi Schroeder difuzori regularno radili, njihova debljina mora biti oko pola talasne dužine najnižih zvukova koje treba da difuzuju, zbog toga su oni debljine od nekoliko centimetara, ako ne i deblji. Sa novom verzijom, međutim, njihova debljina mora biti samo pet odsto talasne dužine.
Kao i kod standardnih Schroeder difuzora, tako se i ovi sastoje od niza kvadrata. Svaki kvadrat ima otvore u okviru tih plitkih šupljina, a dimenzije tih šupljina su iste za svaki kvadrat. Međutim, sami otvori su različitih veličina. Krajnji rezultat je isti kao i kod korišćenja kvadrata istih veličina ali sa različitim dubinama - zvuk se rasipa, a odjek biva izbegnut.
Rad na ovom istraživanju je nedavno objavljen u časopisu „Physical Review X“.
