Da bi razvojne odluke bile održive, potrebno je uključiti mehanizme kojima se procjenjuju uticaji privrednog i društvenog razvoja na prirodu i biodiverzitet, i preduzimanje mera za njihovo očuvanje. Generalno prostorno lociranje velikih razvojnih kapaciteta i projekata ne sme biti u koliziji sa očuvanjem integriteta zaštićenih prirodnih dobara, posebno onih koja imaju međunarodni značaj. Novim zakonom uređuje se zaštita i očuvanje prirode i prirodnih vrednosti, ali i propisuje način postupanja da bi se to ostvarilo. Date su opšte mere obaveza da se radnje, aktivnosti delatnosti u prirodi planiraju na način da se izbegnu ili svedu na najmanju meru ugrožavanje i oštećenja prirode. Definisane su i opšte mere zaštite biološke raznovrsnosti, zaštite šumskih ekosistema, zatim uslovi zaštite i korišćenja speleoloških objekata, vlažnih i vodenih staništa, zaštite mora i podmorja… Zakonom o zaštiti prirode definisani su oblici zaštićenih prirodnih dobara koji mogu biti od međunarodnog, nacionalnog i lokalnog značaja. Zaštićena prirodna dobra svrstana su u tri grupe, i to zaštićeni lokaliteti, zaštićene vrste i zaštićeni geološki i paleontološki objekti.